Kao odgovor na eksplozivni rast i prenapučenost, početkom šezdesetih godina u pustinji oko Kaira počinje gradnja novih predgrađa. Ovi pustinjski gradovi jedva da su oživjeli, oni izgledaju kao gradovi duhova: napušteni, bez ikakve cestovne infrastrukture; kosturi građevinskih radova, kockice bačene u otužnost pustinjskog krajobraza.

Godine 1992. austrijska umjetnica Aglaia Konrad putuje u Kairo s namjerom da fotografira pustinjske gradove oko Kaira. Činilo se jednostavnim, ali u stvarnosti nije bilo tako. Nenastanjeni pustinjski gradovi bili su čuvani poput vojnog područja, a nepostojanje elementarne cestovne infrastrukture učinilo je putovanje vrlo teškim. Unatoč svemu tome, Aglaiji Konrad je kao jedinoj ženi iz zapadnog svijeta bilo dopušteno fotografirati u Egiptu, ali samo iza zatvorenih prozora taksija ili iz aviona.